Berlin ohne Zigeuner

„Berlin bez Cigana“

Zigeuner – eine Rassische Gefahr!„Ciganin – rasna prijetnja!“

„Cigani, osobe iz polusvijeta, putujući trgovci i dr. + sumnjivi stranci“

Dokument Finske državne policije (1919. – 1948.), Finski državni arhiv

 

PUT SKITNICE

Ne znam kamo me vodi put,

ali čeznem za ljudima,

ostavljam te i idem u zemlju žalobnu,

sve koje volim ostaju ovdje.

Put skitnice pun je rupa,

cesta je uska

i duga.

 

Gledam te požudnim očima,

zbog njih ne mogu otići,

ali ako ti odeš,

ne treba žalovati,

neki odlaze,

neki ostaju.

Ostavljam te i idem u zemlju žalobnu,

svi koje volim ostaju ovdje.

I ne budi stroga,

pusti putnika nek se odmori,

i nemoj se rugati,

pobrini se za gladnoga!

Put skitnice pun je rupa,

cesta je uska

i duga.

 

MIRANDINI obiteljski odnosi bili su uređeni kako i priliči. Rasla je uz odrasle i uz njihove savjete, ali nije morala pretvarati se da je odrasla. Mogla je proživjeti nevinost mlade djevojke, uživati u luksuzu ljubavi majke i oca Ciganina. Pored ciganske zajednice, na Mirandin razvoj utjecali su i maštarije i snovi mlade djevojke. Svaka cura zna plesati, ali malo koja umije plesom tumačiti vatrene osjećaje, životnu radost, prostore ciganske duše kao što je to umjela Miranda.

Skuti njezine haljine vijorili su se na liticama, u šumama i uz vatru ciganskih krijesova. Nastupala je na ulicama i na gospodskim proslavama u praškim plesnim kazalištima. Osjećala je kako putuje u neke svoje daleke, drage snove. To što se mogla izraziti plesom, bila joj je najvažnija stvar na svijetu. To je djevojci puno značilo: bila je svoja, rasla je u ženu.

 

„Pored Židova, samo su Cigani u Europi strana rasa“

Dokument njemačkog mnistarstva unutarnjih poslova, siječanj 1936.

„Poljska je zemlja niže rase. U ovu kategoriju spadaju, osim Poljaka, i Židovi i Cigani.“

Ministar propagande Joseph Goebbels na konferenciji za tisak 24.10.1939.

 

CIGANI su na vijeke vjekova imali domovinu, ali nikada obećanu zemlju. Kao nomadi uvijek su išli od mjesta do mjesta i iz karavana pratili otkucaje srca svijeta. Od Cigana se odvojilo pleme koje je počelo zvati samo sebe Romima. Romi su nastojali živjeti takozvanim normalnim životom: naselili su se na jednom mjestu i počeli raditi kao što su i drugi radili; i tako je većinsko stanovništvo prihvatilo cigansku kulturu kao romsku kulturu.

Mirandina je obitelj živjela u maloj kući od opeke. Obitelj je oduvijek radila. Njihovi su prijatelji uglavnom bili pripadnici većinskog stanovništva, radnici, ljudi koji su obavljali teške poslove. Mirandin otac imao je kovačnicu u kojoj je težacima kovao plugove i kose. Kao i većina Cigana, on je, kao glava obitelji, pored rada u kovačnici, bio i veterinar. Brusio je stoci zube, brinuo se i liječio začepljenje i druge želučane tegobe, nadraženu kožu i otekline. Potkivao je i škopio pastuhe. Bio je i spretan limar, pravio je protvane, košare i mlince za kavu. Popravljao je kišobrane, oštrio noževe i škare, izrađivao nakit. Njegove su mušterije bili većinom Židovi.

 

General feldmaršal SS-a naređuje registraciju svih osoba u Reichu klasificiranih kao Cigani [...] nakon čega će se poduzeti daljnje mjere.“

Uputa državne kriminalne policije, 1.3.1939.

„Cigane u geto!"

„Za ovu ološ ne može se izdvojiti ni jedan učitelj i ni jedno mjesto u školi!“

Pismo državne uprave guverneru 13. okruga Reichsgau-Wiena, 13.11.1939.

CIGANI su navijeke gradili svoju budućnost na temelju mašte. Žene su oduvijek na vatri pekle mesto, muškarci su se kočoperili, nadmetali tko ima boljeg konja i ženu. Djevojke su se ukrašavale za momke. Slobodan Ciganin, čovjek koji je živio izvan društva, neovisan od zemlje i države, iskoristio je priliku koja mu se pružala: baštinjenu bogatu kulturu zajednice u kojoj je čovjek u centru pažnje.

U Mirandinoj obitelji živjeli su roditelji i dvanaestero djece. Mirandina majka je bila švelja, njezina čipka, obrubi jastuka i tapiserije bile su tražena roba na gradskim tržnicama.

Kad je izbio drugi svjetski rat, Miranda je radila u obitelji bogatog židovskog trgovca. Napredovala je od sluškinje do radnice u uredu i dalje do trgovačke pomoćnice. Trgovački pomoćnici bili su u to vrijeme kao članovi obitelji trgovaca. Djevojčica je tada imala nekih dvanaesttrinaest godina. Romske djevojke bile su ponizne i učinile bi sve što su Nijemci zahtijevali.

 

„Svim lokalnim Ciganima i polu-Ciganima mora se narediti da se ne smiju udaljavati od svojeg prebivališta ili mjesta na kojem trenutno borave.“

Pismo državne kriminalne policije gradonačelniku Hereforda, 19.10.1939.

„Kao što se ne može zahtijevati od njemačkih građana da rade sa Židovima, isto se tako ne može od njih zahtijevati da rade sa Ciganima.“

Pismo Nacionalsocijalističke partije, 12.8.1939.

 

SLUŽBENO, ništa se nije dogodilo. Nakon što su Cigani nomadi netragom nestali, počeli su progoniti i Rome koji su tu bili stalno nastanjeni. Kad bi njemački ovčar, Schäfer, prestao lajati, znalo se da su Cigani odletjeli s ulica u nebo u kao oblak pepela.

Patrijarsi su posjećivali romske seoske zajednice po malim kućama od opeke i savjetovali žene da pokriju glave maramama kako bi se mislilo da se radi o muslimankama. Te naredbe nisu bile poželjne, ali patrijarsima se nitko nije protivio. Ciganski glavešine su naglašavali: ukoliko policija ili službene osobe navrate u kuću, bilo bi mudro da muškarac pošalje ženu glave pokrivene maramom (ili još bolje: velom) na dvorište pred kuću i narede špijama neka odu.

Patrola nacista iznanada se pojavila u dvorištu ispred kućice i navalila unutra. Mirandina obitelj bila je uhićena i odvedena iz svojeg doma u crno vozilo koje je čekalo na dvorištu i odvelo ih u klaonicu. Upravitelj tvornice odjeće nazvao je policiju i hvalio Mirandinu obitelj kao dobre radnike – bili su mu potrebni. Idućeg dana policajcima je bilo naređeno: obitelj kovača treba vratiti natrag u njihov dom. Ovog su puta imali sreće.

 
 

„Najbolji prijatelji su mi okrenuli leđa kad sam im rekla da sam Ciganka. Zovem se Alina. Ja sam Rumunjka i Ciganka.“

Alina, sociologinja, aktivistica ljudskih prava

Vlasti su u lipnju uhitile 600 Roma i odvela ih u tzv. ciganski logor u Marzahn u blizini Berlina. Za vrijeme Olimpijade u Berlinu Rome su htjeli skloniti podalje od očiju javnosti. Policija je s psima čuvala logor. Tijekom 1943. gotovo svi zatočenici logora bili su po Himmlerovoj zapovijedi poslani u logor smrti Auschwitz-Birkenau.

„Cigansko pitanje nama je danas rasno pitanje koje se mora konačno riješiti kao što je riješeno i židovsko pitanje. Rasno biološko istraživanje Cigana nužan je preduvjet za to konačno rješenje.“

Dr. Adolf Würth, službenik instituta za istraživanje rase, na predavanju održanom na sastanku Njemačkog udruženja za istraživanje rase, rujan 1937

 

SVANULO je rano jutro u kućici od opeke. Mirandin je otac otišao u radionicu. Majka i starije sestre odjurile su u tvornicu. Miranda i Amanda su ostale same kod kuće, kadli je netko zakucao na vrata. Djevojčice su se uplašile. Na vratima su stajali policajci u odorama i jedan službenik u civilu. Maranda je izvukla Amandu ispod kreveta i natjerala je da skoči kroz prozor na dvorište iza kuće. Djevojčice su otrčale do plasta slame koji se tamo nalazio, uvukle su se u nj i zaspale.

 

– U velikoj nevolji čovjek bježi od stvarnosti i ne može uopće zaspati ili spava kao zaklan.

Obitelj Nijemaca koja je živjela u susjedstvu ih je prijavila. Sestre su izvukli iz hrpe slame i odvezli na policijsku postaju. Obamrle, gotovo u nesvjesti od umora i straha, Miranda i Amanda su sjedile u hladnoj čekaonici od rane zore pa do popodneva. Dugo, mučno čekanje imalo je svoju svrhu. Glad, žeđ, besposlica i nepomični čuvar umrtvili su djevojčina tijela i misli. Strahovi i more izronili su u obliku živih slika iz carstva snova u javu djevojčinih svijesti.

Miranda i Amanda opet su završile u klaonici i čekale su na novi transport. Tražile su među ljudima svoje, ali nisu našle ni jednog rođaka, ni jednog poznanika. To je djevojkama ulijevalo nadu.

 

„Po naredbi oberwaldske uprave 7.11.1941. Ciganima se zabranjuje korištenje javnog prijevoza.“ 

Dokument doktora Hinterlechnera

Prema odluci donesenoj početkom godine vlada je odlučila da se u centru za izbjeglice uredi radni logor za Cigane koji su izbjegli iz Karelije i dala dozvolu da se troškovi pokriju novcem iz proračuna predviđenog za brigu o izbjeglicama.“

Glasnik finske policije br. 22, 1943.

„Ciganski radni logor u Lappajärviju"

„Ako vi Nijemci ne želite postati mrtvozornicima nordijske krvi, nemojte zanemariti prijetnju koju predstavljaju Cigani.“

Iz pamfleta „Cigansko pitanje“ pokrajinskog upravitelja Gradišća Tobiasa Portschyja,

TOVAR je iz klaonice uguran u kamione i odvezen u sabirni centar u Olomouc. Za Rome su formirali dugi red stočnih vagona i na brzinu ih napunili

Dovezli su Cigane iz svih krajeva svijeta da čekaju na željezničke kompozicije koje su kretale jedna za drugom, bez prestanka. Tome uprkos, na željezničkoj stanici čekalo je beskrajno mnoštvo. Ciganske su obitelji gurali u vagone po abecednom redu; prema tome, Miranda i Amanda su trebale biti već u prvom transportu, ali sestrice su još uvijek stajale na peronu čvrsto se držeći jedna za drugu.

– Naša se nada, tamo se na peronu, konačno ostvarila. Brat naše predrage mame, naš ujak, došao je i odvezao nas autom.

Ujak nikada nije rekao koliko je platio za sestrice, ali sigurno je dao jako puno zlata. Na nevjerojatan način sestrice su po drugi put bile na slobodi.

 

„Prijevoz svih Cigana iz Moravske u koncentracione logore“

Brno, Češka, pismo Državne policije 9.2.1943.

„Štakori, stjenice i buhe jednako su tako prirodna pojava kao i Židovi i Cigani. Život je uvijek borba. Zbog toga treba postepeno biološki eliminirati ove nametnike.“

Dr. Karl Hannemann u časopisu Njemačkog udruženja nacionalsocijalističkih liječnika, kolovoz 1938.

„... Bude li transport berlinskih Cigana još odgađan, grad Berlin će morati podići poseban logor za Cigane, a to će zahtijevati velike troškove i napore.“

Pismo Gestapoa SS-Hauptsturmführeru kapetanu Eichmannu, 13.10.1939.

 

MIRANDA i Amanda su se dovezle do kućnog dvorišta. Kuća je bila potpuno prazna. Ostali su samo zidovi, a ljudi su nestali.

 

Najstariji brat Bukva u šumi je s drugim mladim Romima osnovao cigansku partizansku družinu. Okolnosti su ih prisilile da postanu majstori u zavaravanju i skrivanju. Pod okriljem noći partizanski je vođa odveo svoje sestrice na sigurno.

U gorama gdje su ciganski partizani boravili jedna je Crnogorka odvela Mirandu i još jednu partizanku do izvora. Skupljale su zeleno lišće i jele ga. Žena je bila iscjeliteljica. Poznavala je biljke i njima je štitila partizane od bolesti. Bila je to dobra žena, prisjećala se Miranda. Jednog je dana, kao obično, dakle vrlo, vrlo često, Miranda s tom ženom obilazila obližnja sela moleći za hranu.

Miranda i Amanda su se borile za ciganske živote bok uz bok s muškarcima. – Amanda nije ništa znala o puškama, ali braća i sestre partizani načili su nas rukovati s oružjem, pa je i ona ostala s nama, oduševljeno je pripovijedala Miranda.

Cigansko partizansko djelovanje prekinuto je iznenada. Priredili su im klopku, neki Rom ih je odao. Od tada Bukva je bio stalno oprezan bojeći se da će doći i uhititi ga. Jednog dana, u zoru, policija je došla po njega. Bukva je u svečanom odijelu i lakiranim cipelama otišao s policajcima.

Miranda i Amanda su još jednom vidjele brata na željezničkoj postaji one večeri kad su ih tovarili. Brat je ponosno stajao na peronu u crnom odijelu, na njega su pazili vojnici, a Amanda i Miranda su bile na suprotnoj strani i opet čekale na transport. Ovog puta djevojke su ugurali u vlak koji ih je odvezao u Jasenovac, hrvatski koncentracijski logor.

Svega nekoliko tjedana kasnije, Nijemci su opet vratili sestrice natrag u njihovo selo. Znalo se i zašto. Miranda i Amanda su trebale agitirati među Romima i Ciganima kako bi ovi pristali raditi u tvornici oružja. Amanda i Miranda su upozorile Cigane i Rome da izbjegavaju mjesta kojima su njih dvije prolazile, te su slale svoje sugrađane u suprotnom pravcu od onoga kamo ih je htio poslati Treći Reich.

 

„Cigani i oni miješane krvi otpušteni su iz vojne službe.“

Naslov u berlinskim novinama 21.2.1941.

„Gore navedene osoba poslana je u koncentracijski logor u Auschwitzu u kolektivnom transportu zatvorenika.“

Dokument duisburške kriminalne policije o Christine Lehmann, rođene 18.12.1920. u Duisburgu.

 

U SRPNJU 1941. u Mirandinom selu počele su se pojavljivati patrole. Na seoski kolodvor pristiglo je na kilometre praznih stočnih vagona. To je bio znak da će početi transporti. Maštarije o boljem životu presahnule su na ružan način. Na kraju su za odlazak u koncentracijski logor u Hodoninu bili izdvojeni praktički svi žitelji, selo je bilo ispražnjeno od predstavnika pogrešne rase, izdajica i svih koji su ih podržavali. Po Mirandu i Amandu došli su u kuću njihovih roditelja u zoru u tri sata. Za razliku od ranije uvriježene rutine, djevojčice nisu utovarili u crni kamion, već im je bilo naređeno da marširaju kroz selo prema kolodvoru, na kraju kolone, za opomenu ostalima.

– Žene su plakale, svi su plakali, i zamislite, djeca još uvijek nisu shvaćala zašto svi plaču, ali s obzirom da su i majke plakale, plakala su i ona. Ja i moja sestra više nismo bile djeca, dobro, moja sestra je možda još bila, ali s obzirom da sam ja plakala umjesto naše majke, i ona je plakala premda još nije vjerovala da nam se konačno može dogoditi neko zlo.


Skupina nesretnika odvedena je na središnje okupljalište u koncentracijskom logoru gdje su ih u trenutku opkolili policajci. Stražarski i policijski psi skakali su na djecu koja su se držala majkama za skute. Žene su na ciganskoj jeziku molile muškarce da zaštite djecu od pasa.

Vladala je opća nestašica. Stalna glad bila je najmanja patnja, toga je bilo lako prisjećati se i o tome govoriti. Mirandina sestra bila je vrlo lijepa. Ona je otišla njemačkom časniku za priležnicu. Amanda je neko vrijeme živjela u kući Nijemca i brinula se o njegovom vrtu. Kad je Amanda otišla u njemačku obitelj, navodno kao kuharica, odmah su se počele bolje hraniti. I Miranda je, kao i njezina sestra, odlučila postati priležnicom jednom policajcu.

– Naravno, žene i muškarci su nas osuđivali, bez okolišanja je pripovijedala Miranda, – bez obzira na sve, to je bio zločin koji bi u slobodnom svijetu razorio romsku zajednicu. Prezreni narodi nemaju drugog načina za očuvanje samostojnosti i zajednice osim svoje časti, sada mi je to jasno.

 

Eva Justin (1909. – 1966.) bila je njemačka antropologinja i bolničarka. Pored istraživanja rase, bavila se i prinudnom sterilizacijom romskih žena i djevojčica. Mnoga su romska djeca postala žrtvom okrutnih opita Eve Justin i njezinih kolega.

Justin se specijalizirala za istraživanje Roma i govorila je njihov jezik. Europski istraživači su tvrdili kako je zahvaljujući tome uspjela zadobiti povjerenje mnogih Roma i tako im se približiti. Ali to je vrlo sporno: Ciganima nomadima vlastiti je jezik bio najvažnija uzdanica. Kad bi pripadnik većinskog stanovništva naučio ciganski jezik, to bi prouzročilo veliki strah i nesigurnost među Ciganima.

Eva Justin nije nikada zbog svojih zločina izvedena pred sud, a nakon rata radila je kao psihologinja na klinici frankfurtskog sveučilišta.

 
 

SESTRICE su bile tko zna koliko puta utrpane zajedno s ostalim Romima u vagon za prijevoz stoke. Dupkom pun vlak pokrenuo se uz škripu kotača i za sobom ostavljao crni pramen dima. Niti jedan čin, žrtva ili lijepo ponašanje nisu ih spasili od transporta.

Vlak je stigao u logor u Auschwitzu kao što je već mnogo puta ranije stizao, natovaren užasom, nevoljom i patnjom. Skrenuvši na ranžirni kolodvor, jednolično treštenje tovarnih vagona pretvorilo se u ritmički klopot. Kad je vlak na koncu stao, otvorila su se vrata vagona za stoku. Hladni ljudi bezličnih pogleda i zasukanih rukava dočekivali su ljude koji još uvijek, ni u ovoj situaciji, nisu vjerovali u krajnje zlo.

– Takva je ljudska ćud, čovjek vjeruje i misli kako je u stanju izbjeći konačni smrtonosni udarac. Bog je znao, a možda i nije, što će se dogoditi, hoće li se ljudima dati prilika? Hoće li pomilovati čovjeka, hoće li se prema njemu odnositi kao prema životinji za klanje, jesu li Romi stigli na kraj svojeg puta? Netko je naredio: Izlazite iz vagona! Nada žrtava kako će biti slobodni u trenutku se rasplinula.

U ambulanti koncentracijskog logora u Auschwitzu odmah su ih obrijali na golo. Oni slabi i bolesni obično su među prvima mogli iskusiti užas. Zatvorenike su tukli batinama i štapovima. Ali to nije djelovalo na Rome, oni su se pod prijetnjom stiskali među svojom rodbinom.

Zabrinutost za svoje i njihovu sudbinu bila je velika, to je mučilo sestrice danju i noću i nikako se nisu uspijevale utješiti. Misli su im se vrtile u krug iz kojega nikako nisu mogle naći izlaza. Na kraju je čekanje završilo i sestre su se našle u čekaonici smrti.

„Predlažem da se Ciganima rezervira posebno vrijeme za kupovinu i posebne trgovine.“

Poslovođa dućana u Mindenu u pismu lokalnoj policijskoj upravi, 30.7.1942.

„Ciganima i mješancima zabranjen pristup na igralište“

Ploče upozorenja u Mindenu 1943.

 

PREMA ciganskom vjerovanju bogovi su jedne krštenjem vodili u život, a druge osudili na smrt. Miranda je zajedno s Amandom stajala u redu s ovim drugima.


– Oni su birali: oni nesposobni odlazili su u plinsku komoru. Nama su rekli da će nas odvesti u naš kraj na rad u tvornici. Kad je svanulo jutro, posvuda se znalo da su braća i sestre otpirnuli u nebo u obliku dima.

 

U Mirandinim očima vidjelo se da je borac i da je to bila tijekom cijeloga života. Ali da li je bila i pobjednica? Cigani su ipak bili oni koji su opstali. To je Miranda pokazala time što je uspjela donijeti u sadašnjost, u ovaj trenutak, poruku iz prošlosti. – Učinite mi to za ljubav. Prenesite iz prošlosti, iz naše duše i načina razmišljanja, iz našeg načina života, prenesite ona lijepa sjećanja u ovaj novi svijet i budućim pokoljenjima kako bi svi pamtili patnju Cigana tijekom drugog svjetskog rata.

U Auschwitz su pristizali vlakovi u neprekidnom nizu. Neprekidno su se ispražnjivali i blokovi. – Trebalo je žuriti, ali uvijek se našlo mjesta, uzdahnula je Miranda, – prirodno, djeca su se protivila smrti, odrasli su se lakše mirili sa sudbinom.

Miranda se nagledala nevinih ljudi kako umiru namjerno zaraženi boleštinama. I leptiri su umirali u jednom danu. Neki su leptiri preživjeli noć, neki i dulje, zauvjek bi potiho usnuli tek pred zoru. Tako je bilo i s Romima u ambulantama u koncentracijskom logoru. Liječnici su obavljali dužnost pomoćnika i pomoćnica krvnika trećeg Reicha.

 

– Uzalud je pitati se koja je razlika između bezbožnih i božjih djela. 

 

 

U logor smrti Auschwitz-Birkenau bilo je dopremljeno 23000 Roma, a procjenjuje se da je od tog broja stradalo njih 21000.

„Političko, biološko, kulturno i poslovno odvajanje Cigana od njemačke rase sad je istrebljenjemdovršeno.“

Dokument: „Održavanje rase i genotipa u njemačkom zakonu“, 1943.

„Nakon rata, malo tko je znao za genocid Cigana. Dugo je trajalo dok se nisam usudio progovoriti o Auschwitzu.“

Lily Franz, njemački Ciganin koji je preživio Aushwitz

 

POSINAK Mirandinog i Amandinog ujaka koji je bio pogubljen u siječnju 1943., napisao je rođakinjama pismo i poslao im fotografiju s posvetom:

 

„O strijeljanju tate ne mogu razmišljati kao o strijeljanju čovjeka. S druge strane, to poričem poput djeteta: pa neće ubiti nevinog čovjeka. Tako da onaj kojeg su strijeljali nije bio moj otac, bio je to netko drugi. Pada mi na pamet i misao: pa nije čovjek životinja da ubija ljude. Moj pas nije Arijevac, on je mješanac, ali ni jednom nije ugrizao živo biće. Ne znam što je s mojom majkom. A za svoje rođake, u to još mogu sebe uvjeravati, druge ne mogu, toliko slabo tinja život u ovim okolnostima, uvjeravam se da živite u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. Što li se događa s tvojim roditeljima i braćom i sestrama, o njima nisam ništa čuo... Slušaj, Miranda, pitam te jer si mi ti, kao što znaš, od svih rođaka najbliža, kako si ti? Živa si, to sam upravo rekao. Sjećaš li se, naravno da se sjećaš, a tvoja lijepa sestrica to je zapamtila, kako si htjela da te fotografiraju baš za mene. Kako si se smiješila na slici! I zamisli, taj jedan jedini osmjeh osvojio je moje srce: u mojim očima ti si živa slika. Stalno mislim na tebe – živim i vatreno žudim za tobom i vrtimo se u plesu, a možda ćemo jednog dana i plesati kao Cigani, u plamenu: obećaj mi, to nam je sudbina. Pišem ti ovo u pismu premda ne znam kakvog me se sjećaš. Ja se tebe sjećam kao žive ikone, ili brkam li stvari, ne može se tako govoriti o ženi, valjda..., kad smo se oprostili jedno od drugog tamo u stogu sijena, znao sam da ćemo se uskoro opet sresti, premda nisam znao gdje. Doviđenja na neko vrijeme, vidimo se skoro, ubrzo ću ti pisati, slat ću ti stalno poruke da me ne zaboraviš, a kad mi se vratiš, snažno ćemo se zagrliti i opet ćemo biti sretni.

Volim vas, malu Amandu i tebe,

10. siječnja 1943. Jonas“

 

 

„S obzirom da su Cigani prema našem ustavu finski državljani, a ustav ne pravi rasne razlike, Policijska udruga nije mogla donositi prijedloge zakona kako bi se na radikalni način riješilo cigansko pitanje. Ali u svakom slučaju, udruga smatra kako je na dulje vrijeme vrlo štetno integrirati u naš narod ovaj strani element prepun izuzetno loših karakteristika.“

Finske policijske novine, „O Ciganima“, br. 20, 1942.

 

KAD su zarasle rane drugog svjetskog rata, Romima su počeli govoriti: „Vi ne spadate među nas!“ Odbačeni pri poslijeratnoj izgradnji, Cigani su primijetili da je prošenje prava umjetnost ukoliko se želi preživjeti. Kako se mijenjalo ustrojstvo društva, ni prošenje nije više uspijevalo. I taj su posljednji zanat prestavnici većinskog naroda ukrali, preoteli od Cigana.

– Kada se dogodila ta promjena? čudila se Miranda. – Jesu li današnje moderne zajednice tolerantnije, da li su se stišali progoni? Pa jesu, zapravo su potpuno prestali, Miranda se po prvi put punim srcem nasmijala tijekom ovog razgovora. – Ovo je tako dobar svijet da više uopće ne patimo.

„NAKON oslobođenja još smo osjećali Auschwitz [...] Užas patnje o kojoj netko izvana može samo nagađati još je uvijek prisutan, sve do dana današnjeg. Samo zbog snažne želje za životom moja je obitelj preživjela i još je u stanju biti u dodiru s većinskim stanovništvom. Sve to ponovo proživljavam u sjećanju, kao da se sve dogodilo jučer. Ne uspijevam zaboraviti, patnja se nastavlja u mojim noćnim morama. [...] Uzeli su mi sve do čega sam držala: više nisam imala ni prošlosti ni sadašnjosti, a još manje nade u budućnost. Nismo izgubili samo svoje obitelji, već i one koji su nosili i štitili našu kulturu. To je strašno što tako dugo većinsko stanovništvo nije ništa znalo o genocidu nad Romima.“

Ceija Stojka (1933 – 2013.), pripadnica austrijskih Roma Lovara od kojih su ona, njezino troje braće, majka i strina jedini preživjeli članovi ove velike romske skupine. Ceija Stojka, slikarica i glazbenica, objavila je nekoliko knjiga svojih ratnih memoara. 

 

 

„Identitet... je vrlo složena stvar. Moj ima vrlo različite komponente. Zovem se Ostalinda. Ja sam Španjolka i Meksikanka. Ja sam također Europljanka... i Romkinja“

Ostalinda, antropologinja, pravnica, aktivistica za ljudska prava

„Moja je majka bila prva u našem selu koja je studirala na sveučilištu. Danas 42 člana moje obitelji ima fakultetsko obrazovanje. Zovem se Katlin. Ja sam Mađarica i Romkinja.“

Katlin, sociologinja, filmašica, aktivistica za ljudska prava

„U listopadu 1992. progoni su već počeli u cijeloj Rumunjskoj. Kad sam čula glasove i udaranja na vrata, mislila sam da će ubiti mene i moju obitelj. Imala sam svega 14 godina. Zovem se Isabela, ja sam Rumunjka i Romkinja.“

Isabela, psihologinja, sociologinja, aktivistica za ljudska prava

 

PO svršetku drugog svjetskog rata, Miranda se suočavala s poteškoćama, našla se među Nijemcima, molila za pomoć kad je trebalo. Kao protuuslugu sad već postarija žena dopuštala je da je istraživači razvlače, pripovijedala je o progonu i patnji Cigana u vrijeme drugog svjetskog rata na prigodama koje su priređivali sveučilišta i druge organizacije.

 

Miranda je znala za slovačka ciganska geta, pogotovo u istočnom dijelu zemlje postojalo je čitavo cigansko selo-geto. Ali i ona se iznenadila kad je čula da njezina sestra živi u getu. Amanda to u pismu nije spominjala. Povjesničari su tvrdili kako je drugi svjetski rat bilo najgore vrijeme za ovaj nomadski narod. Svi se Cigani s time baš i ne slažu.

– Cigani iz istočne Europe koji su se preživjeli holokaust došli su pod skrbništvo socijalizma. Tko je živio u istočnoj Europi kao Rom, taj zna tko su bili i što su nam činili komunisti. Možda mislite da je to pretjerivanje, ali nakon pada socijalizma, Cigani su prolazili kroz veće nedaće i patnje nego u vrijeme drugog svjetskog rata.

 

KAKO LI SAM PLAKALA

Briga na pameti,

tuga duboko u srcu,

rane mi otvorene.

Kako li sam plakala,

noću u hladnoj nigdini,

zbog zla ovog svijeta.

Djeca sunca plaču

na kolima na istoku,

azijske gorske lance

tako bih htjela voljeti.

Danas sam kupila crne kovrče,

na perzijskom sajmu prodaju svilu. Moja družina pjeva:

u teleta zlatni papci.

Već mi iz duše liju suze

u blijedi potok moje majke,

smijali ste se samnom,

dali ste taj jadni kovanac,

platili ste predstavu,

a s njom i svirače.

U žalobnoj povorci idu

žene s crnim velovima,

ruke ispružene za milodar, prosjače za svoju slobodu,

i to tri puta.

Kako li sam plakala,

noću u hladnoj nigdini,

kako li sam plakala.

 
 

CRVENI VRT

Još bih se rado sjetio

još bih se rado utopio

u vrtu tvoje kose

 

Poput tihih slapova

pored crvenih brzaka

crveni vrt

Povezala si kosu vrpcama

u čuperke upletene

u vrt svoje kose

Još bih se rado

sjetio rado bih dodirnuo

tvoju crnu kosu

crveni vrt

 

Ali život istječe

crven poput krvi

niz vrt tvoje kose

 

 

 
 

„Genocid Roma vršen je s istim onim rasnim bijesom, s istim predumišljanjem, s istom onom željom za sustavnim i potpunim uništenjem kao i genocid Židova. Čitave obitelji, od djece do staraca, sustavno su poubijane u svim krajevima u kojima su djelovali nacisti.“

Bivši predsjednik Njemačke Roman Herzog, 16.3.1997.

CIGANSKI SAN

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

 

Još mi je jučer duša bila kao san mladića,

danas je osjećam kao uzburkano more,

u sjeti, za braćom, pobjegla mi je radost.

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

Jučer sam pjevala punim srcem Ciganke,

danas mi je glas hrapav kao trulo željezo,

uz oluju su mi sestre u noći klonule.

 

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

 

Jučer sam plesala s dušom mladenke,

danas mi je raspoloženje kiselo kao vino,

u tamnoj noći nestali su karavani.